Friday, December 24, 2010
Sunday, December 19, 2010
Monday, December 13, 2010
Thursday, December 09, 2010
Friday, November 19, 2010
Thursday, November 11, 2010
Iron Man...

... je zahvalniji za crtanje od Captaina Americe. Ili kak bi Biuk rek'o: "Pes ti je rekel dobar dan."

Bonus: za one koji ne čitaju komentare. Ovo je ludi i pretalentirani Ive Svorcina ofarbao i svaka mu dala! Hvala još jednom, majstore. Uljepšao si mi dan i otvorio oči.
Monday, November 08, 2010
Jedan za Tibora

Tibor je jedan jako talentirani mladac, sin od frendova. Predobro crta za svoje godine (pogotovo kad crta portrete ljudi oko sebe) i obožava maltretirat ljude da crtaju s njim pa je natjerao i mene da mu nacrtam neki strip na licu mjesta, ali kako sam bio već poprilično našvasan nije baš ispalo kak treba. Zahvaljujem se Frankovki Iločkih podruma na pomoći/odmoći pri izradi ovog sjajnog stripa.
Tuesday, November 02, 2010
The Page 100 Project

Ovdje kliknite za blog Jasona Turnera koji je pokrenuo cijelu stvar, a ovdje za domaću inačicu. Sve u svemu odlična vježba, i za pisanje scenarija i za crtanje.
Thursday, October 28, 2010
... jer svi volimo skice više od gotovog crteža...



Odlična vježba, ovaj Projekt 100. strane. Ja sam odabrao zbirku pripovjetki Roberta E. Howarda "Heroes in the Wind: From Kull to Conan". Po običaju sam prezabrijao pa sam detaljno istraživao piktsku nošnju, tetovaže, rimske kuće (iznutra i izvana) i svašta još nepotrebnog za jednu tablu stripa, al' šta ću kad volem risrč. :)
Tuesday, October 26, 2010
Wednesday, October 13, 2010
Wednesday, October 06, 2010
Mister Mačak u Izgubljenom hramu mudrosti
Wednesday, September 29, 2010
Ja bi u Monument Valley.

Jako.
Al' sam zato bio u Rovišću na ovome. Super je bilo. Koga zanima ono što crtam tamo je nova epizoda Mistera Mačka koju sam i sam napisao za potrebe iventa. Uskoro će bit i na blogu, čim Irena poskenira.
Monday, September 27, 2010
Saturday, September 25, 2010
Umjesto Dreyfussa...
Tuesday, September 14, 2010
Tuesday, September 07, 2010
Izgovori su k'o šupci...
Thursday, August 26, 2010
The Return of the Thin White Duke
Neki sam dan, potpuno naivno misleći kako će me neopterećeno zabaviti, krenuo gledati Hellboya dvojku (Zlatna vojska, u podnaslovu). Izdržao sam jedva jedvice prvih dvadesetak minuta ponavljajući si iza svake: „Izdrži još malo, pa nije valjda toliko odurno glup i dosadan...“. Ali jest. Ali! Negdje oko dvadesete minute u filmu se pojavi neki albino vilenjak, opako vješt u mačevanju i akrobatici i nešto meni tu bude poznato... Pa to je Elric! Elric od Melniboné! I tu se ja prisjetim kako sam svojedobno (valjda u nekim ranim 20-ima) čitao par knjiga iz Elricovog opusa, ali nikakvog traga na mene to tada ostavilo nije. I tako odem ja na svemoćni internet te u čas-dva skinem sasvim solidnu zbirku romana Michaela Moorcocka, Elricovog autora, u pdf formatu i bacim se na čitanje romana Elric of Melniboné. Otprilike dva sata kasnije primjetim da sam pročitao dobru trećinu knjige, na kompjuteru, čega sam se oduvijek grozio (čitanja na kompjuteru, ne čitanja knjiga - toga sam se prestao groziti prije par godina).
Elem, Elric... Koji lik! Suhonjav, boležljiv, albino, ovisan o drogama, nevoljki car, još nevoljkiji prijestolonasljednik grimiznog trona najdekadentnije civilizacije, melankoličan do bola, totalni nihilist i cinik koji nikako da se odluči uzeti sudbinu u vlastite ruke, lik kojim češće upravlja njegov vampirski mač nego obrnuto. Ti bokca! U žanru fantasyja sam naletavao na svakakve protagoniste - neki su oko svoje sudbine bili neodlučni, ali nedvojbeno junačine (Aragorn iz Gospodara prstenova), neki su je krojili ne trepčući, ali sjekući mačem i sjekirom lijevo i desno (Conan), a neki čak upravljali tuđim sudbinama (Corvin iz Zelaznyjevih kronika o Amberu), no nijedan od njih nije imao ljudskosti i pogrešivosti kao Elric. Prvih par pasusa bili su apsolutno dovoljni da se uživim, poistovjetim i sjedinim s glavnim likom. Sutradan sam otrčao u Algoritam i kupio prve četiri knjige kompletnog Elrica (da mogu čitati na wc-u gdje najviše čitam, što ponekad dovodi do ludila moje cimere). Odjednom, moj je godišnji odmor imao apsolutnog smisla, čak i bez odlaska na more! Uz svo druženje s ekipom i pokoji izlazak ja sam se svaki put najviše veselio povratku kući i uživanju u novom poglavlju.
Michael Moorcock nije vrhunski pisac, niti je opaki stilist poput meni jako dragog Zelaznyja. U pisanju je ekonomičan i precizan (to mi se jako sviđa). Priče su mu u prosjeku duge 150-ak strana i djeluju kao da su pisane u vrlo kratkom vremenskom roku. To se mjestimično osjeti u elementima raspleta koji kao da su reda radi ubačeni da bi se situacija razrješila, ali, začudo - to ne smeta. Moorcock posjeduje nešto neopipljivo i neobjašnjivo što me tjera da nabavim i progutam sve njegove novele, kratke priče te romane (čak i one „ozbiljnije“). Priče su vrlo atmosferične, na trenutke i jezive. Uvijek je prisutan nelagodan osjećaj kao da ste zakoračili u svijet nimalo drag ni pitoreskan poput Tolkienove sigurne (i pomalo dosadnjikave) Međuzemlje. Elricov je svijet pun crne magije, ironije, sarkazma i osjećaja da je sve što se događa predodređeno, da su glavni likovi samo pijuni u igri nekih viših bića. Elric je istovremeno i pijun i igrač. Uvijek buntovan, propituje, ali isto tako pomiren (no nikad smiren). Antijunak koji nikad ne postupa onako kako se od njega očekuje. Ako netko kaže da je nešto crno, Elric bi, iz čiste namjere da bude drugačiji i da razbije ustaljeno razmišljanje mogao reći da je u pitanju bijelo. Izlizani starac u tijelu mladića, ali uvijek zainteresiran za pustolovinu.
A tu je i Moorcockov koncept Multiverzuma u kojem se glavni likovi iz svih njegovih romana, bez obzira na različita vremenska razdoblja i različite svjetove, isprepliću i zapravo su avatar jednog jedinog, višeg, bića - Vječnog šampiona. Nije to vjerojatno ni prvi ni posljednji takav koncept, ali je dobar i Moorcock ga zanimljivo koristi i nagovještava da u njegovom svijetu priča uvijek postoji nešto više od onog očitog na prvi pogled i vabi vas da tražite još. I, što je najbitnije, u tome uspjeva. Bar u mom slučaju. Gore spomenuti romani o Elricu napisani su nakon što je Moorcock završio originalnu sagu (objavljenu u formi kratkih priča i novela u magazinu Science Fantasy) pa su rađeni u svrhu popunjavanja rupa u kontinuitetu ili obogaćivanja prvobitnog teksta, ali moram reći da me u tom slučaju još više veseli činjenica da mi tek predstoji otkrivanje pravog Moorcockovog opusa po kojem je postao poznat i koji bi, po mojoj pretpostavci, mogao biti još iskreniji i jači jer je raniji i siroviji.
Na kraju ću samo uz toplu preporuku konstatirati da mi je sad jasno zašto Moorcocka toliko voli i Alan Moore. Provjerite i vi zašto.
B.














