Odlična vježba, ovaj Projekt 100. strane. Ja sam odabrao zbirku pripovjetki Roberta E. Howarda "Heroes in the Wind: From Kull to Conan". Po običaju sam prezabrijao pa sam detaljno istraživao piktsku nošnju, tetovaže, rimske kuće (iznutra i izvana) i svašta još nepotrebnog za jednu tablu stripa, al' šta ću kad volem risrč. :)
Jest da konkurira za najgori naslov ikad, al' evo. :D Scenarij smišljen i napravljen u sat vremena plus skupljanje referenci (noć prije puta). Tabla nacrtana na licu mjesta, pred u prosjeku tridesetak znatiželjnih klinaca, za 4-4 i pol sata (od praznog papira do otuširanog i zasivljenog stripa). Poanta je bila prikazat djeci cijeli crtački proces. Jedina naknadna Fotošop intervencija (osim čišćenja) je zacrnjenje Sovuljage na 9. kadru.
Al' sam zato bio u Rovišću na ovome. Super je bilo. Koga zanima ono što crtam tamo je nova epizoda Mistera Mačka koju sam i sam napisao za potrebe iventa. Uskoro će bit i na blogu, čim Irena poskenira.
Neki sam dan, potpuno naivno misleći kako će me neopterećeno zabaviti, krenuo gledati Hellboya dvojku (Zlatna vojska, u podnaslovu). Izdržao sam jedva jedvice prvih dvadesetak minuta ponavljajući si iza svake: „Izdrži još malo, pa nije valjda toliko odurno glup i dosadan...“. Ali jest. Ali! Negdje oko dvadesete minute u filmu se pojavi neki albino vilenjak, opako vješt u mačevanju i akrobatici i nešto meni tu bude poznato... Pa to je Elric! Elric od Melniboné! I tu se ja prisjetim kako sam svojedobno (valjda u nekim ranim 20-ima) čitao par knjiga iz Elricovog opusa, ali nikakvog traga na mene to tada ostavilo nije. I tako odem ja na svemoćni internet te u čas-dva skinem sasvim solidnu zbirku romana Michaela Moorcocka, Elricovog autora, u pdf formatu i bacim se na čitanje romana Elric of Melniboné. Otprilike dva sata kasnije primjetim da sam pročitao dobru trećinu knjige, na kompjuteru, čega sam se oduvijek grozio (čitanja na kompjuteru, ne čitanja knjiga - toga sam se prestao groziti prije par godina).
Elem, Elric... Koji lik! Suhonjav, boležljiv, albino, ovisan o drogama, nevoljki car, još nevoljkiji prijestolonasljednik grimiznog trona najdekadentnije civilizacije, melankoličan do bola, totalni nihilist i cinik koji nikako da se odluči uzeti sudbinu u vlastite ruke, lik kojim češće upravlja njegov vampirski mač nego obrnuto. Ti bokca! U žanru fantasyja sam naletavao na svakakve protagoniste - neki su oko svoje sudbine bili neodlučni, ali nedvojbeno junačine (Aragorn iz Gospodara prstenova), neki su je krojili ne trepčući, ali sjekući mačem i sjekirom lijevo i desno (Conan), a neki čak upravljali tuđim sudbinama (Corvin iz Zelaznyjevih kronika o Amberu), no nijedan od njih nije imao ljudskosti i pogrešivosti kao Elric. Prvih par pasusa bili su apsolutno dovoljni da se uživim, poistovjetim i sjedinim s glavnim likom. Sutradan sam otrčao u Algoritam i kupio prve četiri knjige kompletnog Elrica (da mogu čitati na wc-u gdje najviše čitam, što ponekad dovodi do ludila moje cimere). Odjednom, moj je godišnji odmor imao apsolutnog smisla, čak i bez odlaska na more! Uz svo druženje s ekipom i pokoji izlazak ja sam se svaki put najviše veselio povratku kući i uživanju u novom poglavlju.
Michael Moorcock nije vrhunski pisac, niti je opaki stilist poput meni jako dragog Zelaznyja. U pisanju je ekonomičan i precizan (to mi se jako sviđa). Priče su mu u prosjeku duge 150-ak strana i djeluju kao da su pisane u vrlo kratkom vremenskom roku. To se mjestimično osjeti u elementima raspleta koji kao da su reda radi ubačeni da bi se situacija razrješila, ali, začudo - to ne smeta. Moorcock posjeduje nešto neopipljivo i neobjašnjivo što me tjera da nabavim i progutam sve njegove novele, kratke priče te romane (čak i one „ozbiljnije“). Priče su vrlo atmosferične, na trenutke i jezive. Uvijek je prisutan nelagodan osjećaj kao da ste zakoračili u svijet nimalo drag ni pitoreskan poput Tolkienove sigurne (i pomalo dosadnjikave) Međuzemlje. Elricov je svijet pun crne magije, ironije, sarkazma i osjećaja da je sve što se događa predodređeno, da su glavni likovi samo pijuni u igri nekih viših bića. Elric je istovremeno i pijun i igrač. Uvijek buntovan, propituje, ali isto tako pomiren (no nikad smiren). Antijunak koji nikad ne postupa onako kako se od njega očekuje. Ako netko kaže da je nešto crno, Elric bi, iz čiste namjere da bude drugačiji i da razbije ustaljeno razmišljanje mogao reći da je u pitanju bijelo. Izlizani starac u tijelu mladića, ali uvijek zainteresiran za pustolovinu.
A tu je i Moorcockov koncept Multiverzuma u kojem se glavni likovi iz svih njegovih romana, bez obzira na različita vremenska razdoblja i različite svjetove, isprepliću i zapravo su avatar jednog jedinog, višeg, bića - Vječnog šampiona. Nije to vjerojatno ni prvi ni posljednji takav koncept, ali je dobar i Moorcock ga zanimljivo koristi i nagovještava da u njegovom svijetu priča uvijek postoji nešto više od onog očitog na prvi pogled i vabi vas da tražite još. I, što je najbitnije, u tome uspjeva. Bar u mom slučaju. Gore spomenuti romani o Elricu napisani su nakon što je Moorcock završio originalnu sagu (objavljenu u formi kratkih priča i novela u magazinu Science Fantasy) pa su rađeni u svrhu popunjavanja rupa u kontinuitetu ili obogaćivanja prvobitnog teksta, ali moram reći da me u tom slučaju još više veseli činjenica da mi tek predstoji otkrivanje pravog Moorcockovog opusa po kojem je postao poznat i koji bi, po mojoj pretpostavci, mogao biti još iskreniji i jači jer je raniji i siroviji.
Na kraju ću samo uz toplu preporuku konstatirati da mi je sad jasno zašto Moorcocka toliko voli i Alan Moore. Provjerite i vi zašto.
Ekipa iz CMS-a je na web stavila pdf one brošure koju sam ilustrirao. Skinite je ovdje, a ako želite papirnatu verziju javite se na moj mail pa kad se skupi neka količina zainteresiranih mogu vam u jednom od strip-dućana ostaviti po primjerak.
Prekjučer je u 82. godini života od kapi umro Frank Frazetta, najpoznatiji fantasy ilustrator. Primjetio sam po Facebooku te raznim blogovima da se jako tuguje zbog toga i naravno da je tužno što je čovjek umro, al' ljudi - čovjek je umro u 82. godini života! Koliko nas će uopće imat sreću doživjet te godine?! Plus, Frank je već godinama bio bolestan, a prošle godine mu je i od raka preminula supruga Ellie pa nije baš čudo da se čovjek zasitio života. A kakav je to samo život bio! U jednom sam dokumentarcu vidio da je mladi Frank oduvijek bio opaki buntovnik i fajter, ne puno različit od Brandovog lika iz filma The Wild One. Zato uopće ne čudi silna energija koja izbija iz njegovih ilustracija. Uostalom, Frank je zahvaljujući svojim sjajnim ilustracijama 60-ih iz totalnog zaborava izvukao lika Conana barbara bez kojeg žanr fantasyja ne bi bio ono što jest danas. A njegove naslovnice na Burroughsovim Tarzanima sigurno su skrenule pažnju još pokojem klincu. Znam da meni jesu. U to moje predinternetsko doba sredinom 90-ih sanjao sam kako ću si jednog dana kad dođem do nekih ozbiljnih para priuštiti bar jedno izdanje Johna Cartera sa Frankovom naslovnicom. Kad je internet došao i u moj dom vidio sam kako se kreću cijene knjiga sa njegovim naslovnicama na Ebayu te sam vrlo brzo odustao od te ideje i zadovoljio se listajući sve Ticine knjige o Frazetti. Čovjek je bio apsolutni majstor što se dinamike tiče, a može se i reći da je svojim ilustracijama kreirao definitivni stil rađenja fantasy ilustracija i općenito dizajna likova fantasy svjetova. Najbizarnije od svega je što je Frank počeo kao crtač stripova funny animal žanra (koji je tada, ranih 50-ih puno bolje stajao nego danas). Bio je i šegrt Ala Cappa na stripu Lil' Abner. I dan danas su albumi koji sadrže Frazettine epizode vrlo tražena roba na internetu. Frank je sâm nacrtao bar jedan novinski strip (pouzdano znam za Johnnya Cometa). Veću popularnost stekao je radeći predivne naslovnice za trećerazredne stripove o Bucku Rogersu. Zapravo, kad bolje pogledam radio je na gomili opskurnih naslova, što knjiga, što stripova koji su postali popularni upravo zahvaljujući njegovom suludom talentu i sposobnostima. Imao je svoje zlatno razdoblje kasnih 60-ih, ranih 70-ih kad je pičio slikane naslovne za crno-bijele horor magazine Creepy i Eerie, a tada je vizualno kreirao i lik kultne B-strip sisateljice krvi Vampirelle. Zanimljiva je pojedinost da je režiser John Milius isključivo htio raditi adaptaciju Conana zbog sjećanja na Frazettine naslovnice iz mladosti. Priče dotad uopće nije ni pročitao. I kako da na kraju ne kažem da bi bio sretan da postignem barem jednu stotinu onog što je Frank postigao?! Gospodine Frazetta, počivajte u miru. Napravili ste toliko, zadužili nas do sudnjeg dana i sve što možemo zauzvrat učiniti jest da kad radimo pokušamo dati najbolje od sebe kao što ste vi dali.