Neki sam dan, potpuno naivno misleći kako će me neopterećeno zabaviti, krenuo gledati Hellboya dvojku (Zlatna vojska, u podnaslovu). Izdržao sam jedva jedvice prvih dvadesetak minuta ponavljajući si iza svake: „Izdrži još malo, pa nije valjda toliko odurno glup i dosadan...“. Ali jest. Ali! Negdje oko dvadesete minute u filmu se pojavi neki albino vilenjak, opako vješt u mačevanju i akrobatici i nešto meni tu bude poznato... Pa to je Elric! Elric od Melniboné! I tu se ja prisjetim kako sam svojedobno (valjda u nekim ranim 20-ima) čitao par knjiga iz Elricovog opusa, ali nikakvog traga na mene to tada ostavilo nije. I tako odem ja na svemoćni internet te u čas-dva skinem sasvim solidnu zbirku romana Michaela Moorcocka, Elricovog autora, u pdf formatu i bacim se na čitanje romana Elric of Melniboné. Otprilike dva sata kasnije primjetim da sam pročitao dobru trećinu knjige, na kompjuteru, čega sam se oduvijek grozio (čitanja na kompjuteru, ne čitanja knjiga - toga sam se prestao groziti prije par godina).
Elem, Elric... Koji lik! Suhonjav, boležljiv, albino, ovisan o drogama, nevoljki car, još nevoljkiji prijestolonasljednik grimiznog trona najdekadentnije civilizacije, melankoličan do bola, totalni nihilist i cinik koji nikako da se odluči uzeti sudbinu u vlastite ruke, lik kojim češće upravlja njegov vampirski mač nego obrnuto. Ti bokca! U žanru fantasyja sam naletavao na svakakve protagoniste - neki su oko svoje sudbine bili neodlučni, ali nedvojbeno junačine (Aragorn iz Gospodara prstenova), neki su je krojili ne trepčući, ali sjekući mačem i sjekirom lijevo i desno (Conan), a neki čak upravljali tuđim sudbinama (Corvin iz Zelaznyjevih kronika o Amberu), no nijedan od njih nije imao ljudskosti i pogrešivosti kao Elric. Prvih par pasusa bili su apsolutno dovoljni da se uživim, poistovjetim i sjedinim s glavnim likom. Sutradan sam otrčao u Algoritam i kupio prve četiri knjige kompletnog Elrica (da mogu čitati na wc-u gdje najviše čitam, što ponekad dovodi do ludila moje cimere). Odjednom, moj je godišnji odmor imao apsolutnog smisla, čak i bez odlaska na more! Uz svo druženje s ekipom i pokoji izlazak ja sam se svaki put najviše veselio povratku kući i uživanju u novom poglavlju.
Michael Moorcock nije vrhunski pisac, niti je opaki stilist poput meni jako dragog Zelaznyja. U pisanju je ekonomičan i precizan (to mi se jako sviđa). Priče su mu u prosjeku duge 150-ak strana i djeluju kao da su pisane u vrlo kratkom vremenskom roku. To se mjestimično osjeti u elementima raspleta koji kao da su reda radi ubačeni da bi se situacija razrješila, ali, začudo - to ne smeta. Moorcock posjeduje nešto neopipljivo i neobjašnjivo što me tjera da nabavim i progutam sve njegove novele, kratke priče te romane (čak i one „ozbiljnije“). Priče su vrlo atmosferične, na trenutke i jezive. Uvijek je prisutan nelagodan osjećaj kao da ste zakoračili u svijet nimalo drag ni pitoreskan poput Tolkienove sigurne (i pomalo dosadnjikave) Međuzemlje. Elricov je svijet pun crne magije, ironije, sarkazma i osjećaja da je sve što se događa predodređeno, da su glavni likovi samo pijuni u igri nekih viših bića. Elric je istovremeno i pijun i igrač. Uvijek buntovan, propituje, ali isto tako pomiren (no nikad smiren). Antijunak koji nikad ne postupa onako kako se od njega očekuje. Ako netko kaže da je nešto crno, Elric bi, iz čiste namjere da bude drugačiji i da razbije ustaljeno razmišljanje mogao reći da je u pitanju bijelo. Izlizani starac u tijelu mladića, ali uvijek zainteresiran za pustolovinu.
A tu je i Moorcockov koncept Multiverzuma u kojem se glavni likovi iz svih njegovih romana, bez obzira na različita vremenska razdoblja i različite svjetove, isprepliću i zapravo su avatar jednog jedinog, višeg, bića - Vječnog šampiona. Nije to vjerojatno ni prvi ni posljednji takav koncept, ali je dobar i Moorcock ga zanimljivo koristi i nagovještava da u njegovom svijetu priča uvijek postoji nešto više od onog očitog na prvi pogled i vabi vas da tražite još. I, što je najbitnije, u tome uspjeva. Bar u mom slučaju. Gore spomenuti romani o Elricu napisani su nakon što je Moorcock završio originalnu sagu (objavljenu u formi kratkih priča i novela u magazinu Science Fantasy) pa su rađeni u svrhu popunjavanja rupa u kontinuitetu ili obogaćivanja prvobitnog teksta, ali moram reći da me u tom slučaju još više veseli činjenica da mi tek predstoji otkrivanje pravog Moorcockovog opusa po kojem je postao poznat i koji bi, po mojoj pretpostavci, mogao biti još iskreniji i jači jer je raniji i siroviji.
Na kraju ću samo uz toplu preporuku konstatirati da mi je sad jasno zašto Moorcocka toliko voli i Alan Moore. Provjerite i vi zašto.
B.
